Korona i biznis
20. veljača 2015.

Jeste li i Vi „crna ovca“ u svojoj firmi?

Ana-Marija Vidjak
Ana-Marija Vidjak

Mnogima od nas se desilo da smo došli u radnu sredinu gdje je puno toga bilo drugačije nego što smo očekivali/željeli/smatrali smislenim. Pa smo dosta vremena proveli u čuđenju ili ne razumijevanju vrijednosti, načina, odnosa... Moguće da to naša radna okolina nije ni primijetila, no mi sami smo se osjećali kao promatrač, slučajni prolaznik, odnosno „crna ovca“. Kako pripadati takvom radnom okruženju, a istovremeno ostati vjeran sebi?

Pitanje:

Radim u relativno maloj firmi. Svi se međusobno poznajemo i naoko smo svi u dobrim odnosima. Upotrijebila sam riječ naoko jer ja to tako doživljavam (a mislim da nisam jedina).

Dobri odnosi, koji se toliko forsiraju, uključuju zajedničko jutarnje ispijanje kava, odlaske na pauzu, proslave rođendana (i drugih događaja koji ni približno ne zaslužuju toliku pozornost), a u posljednje vrijeme i odlaske na izlete (vikendima, izvan radnoga vremena, o vlastitom trošku), što već duboko zadire u privatnu sferu. Pritom čak i poslovni sastanci izgledaju poput prijateljskog druženja uz "iće i piće" na kojima se najmanje razgovara o poslu, pa se problemi ne rješavaju i projekti kasne. Moj je problem što mi takvo stanje uopće ne odgovara: ti su ljudi moji kolege, a ne prijatelji, jutarnja kava (kao i pauza) s njima paše mi ponekad, ali ne svaki dan, a vikende želim provoditi s ljudima koje ja odaberem. Povrh svega na radnom mjestu želim raditi, jer sam zato tamo pa stoga očekujem i da se na poslovnim sastancima razgovara o poslu. Ne znam na koji bih način izbjegla to prepletanje poslovnoga i privatnoga, a i dalje ostala u korektnim (poslovnim) odnosima s kolegama i, prije svega, obavljala u miru svoj posao. I, poučena životnim iskustvom, ne mogu vjerovati da svi o svima misle baš sve najbolje, kako se to prezentira. Slutim da još neke kolege muči sličan problem, ali o tome se ne priča kako se ne bi narušila slika "velike sretne (‘poslovne‘) obitelji". Pitam se jesam li nezahvalna i je li toliki grijeh biti "totalno drukčiji od drugih".

Odgovor:

Prije svega, hvala Vam na detaljnom opisu organizacijske kulture firme u kojoj radite. Istina, ne govorite o misiji, viziji i strateškim ciljevima, ali vrlo živo i detaljno navodite sva ona nepisana pravila vezana uz odnose, vrijednosti, komunikaciju i način strukturiranja vremena koji čine organizacijsku kulturu.

Treba biti iskren pa reći da je ona najotpornija na promjene: čak i ako se promjene ciljevi, način poslovanja, uvedu 3 nova odjela ili ih se isto toliko ukine, otpuste zaposlenici ili promjeni uprava, ona je ta koja naduže opstaje. Organizacijska kultura se mijenja ili istovremenim uvođenjem većeg broja promjena ili pak svjesno, ciljano i strateški kroz duži vremenski period. Njena promjena je uvijek proces i to prilično dugotrajan. Pogađate, vlasnik ili uprava, dakle vodstvo, su ti koji ju iniciraju premda to ponekad i nije njihov cilj. Naime, često se dešava kao posljedica određenog broja gore navedenih promjena, dakle po principu domino-efekta.

Ukratko, kontekst u kojem radite Vam je zadan. A s obzirom na elemente kao što su izleti, kave, iće i piće za vrijeme sastanaka, moguće da je takav zadnjih 30-40 pa i više godina. Mogli bismo ga nazvati tradicijom i ne bismo puno pogriješili, zar ne?

Ne mislim da ste Vi kao zaposlenik nezahvalni, Vaše potrebe su naprosto drugačije od onih većine kolektiva. Da radite u firmi gdje ne postoji vrijeme za pauzu (osim na papiru), gdje se regulative mijenjaju iz dana u dan, gdje Vas kolege gledaju kao konkurenciju i nastoje Vas diskreditirati, gdje nadređeni postavlja nerealne zahtjeve, a kolege u uredu međusobno ne razgovaraju jer su u višegodišnjoj svađi, firma kao Vaša bi Vam se činila skoro idealnom. Kao i u brojnim drugim stvarima u životu, stvar je fokusa. Ne govorim Vam ovo kako bih povećala Vašu zahvalnost već kao primjer za različit kontekst, a onda i fokus. Vi na svoj imate pravo i pitanje je samo kako provesti u praksi onu „daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti...“

Radi se o onoj tankoj liniji koju ćete pronaći, a spaja Vas kao članicu kolektiva (koja ne stvara konflikte, ne ogovara kolege, ode na poneku zajedničku pauzu) i Vas kao zaposlenicu (koja poštuje rokove, govori o poslu, vikende provodi s ljudima vlastitog odabira). Ovo je tek primjer takve linije, promislite što je ono što možete „dati“, a što želite „uzeti“. Kako biste bili prihvaćen član kolektiva, koje ustupke koje od Vas traži organizacijska kultura ste spremni dati, a što je ono što je Vaše, osobno ili privatno, što ćete uzeti, odnosno zadržati za sebe. I sam redosljed je ovdje važan jer ako prvo „uzmemo“, vjerojatno ćemo biti viđeni kao bahati, arogantni ili generalno negativni. Dakle, prvo dajemo. Popratni efekt je da time proširujemo i jačamo svoju toleranciju, fleksibilnost, poštovanje, i uopće, zrelost.

Moglo bi Vam koristiti da o ovome razgovarate s kolegama za koje slutite da imaju sličan problem kao Vi (svakako bi umanjilo Vaš potencijalni osjećaj usamljenosti), no predlažem da tako nešto učinite tek pošto ste sami odradili prethodnu reviziju davanja i uzimanja. Kada jednom budete imali potreban unutrašnji osjećaj ravnoteže na ovu temu, izblijedit će neki negativni osjećaji (kao što su nestrpljenje, iritabilnost, zamjeranje...) koji bi razgovor s kolegama mogli odvesti na putanju ogovaranja i kritiziranja drugih ili svojevrsne psihološke „urote“.

Pa ako postoje i drugi „totalno drukčiji od drugih“, onda „totalnost“ gubi na težini...

Želite li (anonimno) postaviti pitanje na svoj poslovni izazov/dilemu/pitanje, pišite na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ana-Marija Vidjak, edukator i coachwww.sto-ako-ipak.hr