Jazztime

Izbori? Ne, hvala, prespavat ću

Bilo je to prije podosta godina. Dva stranca prvi put se nalaze na kavi. Jedan od njih sam ja, a drugi, naravno, on. Pretjerano ljubazan, nasmijan, priča kao da pjevuši. Naš prvi razgovor, koji je trebao biti više o nama i vrlo dvosmjeran, počeo je pričom o laptopu, MacBook Pro, koji je on naručio iz SAD-a, ali zbog ovog-onog to računalo nije završilo u njegovom zagrljaju.

Skoro je zaplakao pričajući o toj tragediji. Sjećam se, taj je tada 30-godišnjak, ispustio vapaj, gotovo da je zazvučao kao nježni jecaj gitare. Sjećam se, imala sam osjećaj da mi je nekoliko puta ispričao priču koja se može svesti u vrlo kratke okvire jer je taj esej o računalu trajao 20-ak minuta. Drugi dio, od 10-ak minuta, posvetio je svadbi koja ga čeka (a na koju ide s mamom i tatom) i odijelu za kojim će tragati u Hugo Bossu i sličnim trgovinama kojih se više ne sjećam. Bila priča o kompjuteru, odijelu, frižideru ili autu, nesvjestan dojma koji ostavlja, materijalizma i razmaženosti, izražavao se kroz brendove. Nije naručio laptop nego MacBook Pro, ne mora pohoditi neki šoping centar za svadbenim odijelom, nego dućan Hugo Bossa, itd.

To ga je sve podsjetilo na njegovu bivšu djevojku o kojoj ga apsolutno ništa nisam pitala, ali mi je on čvrsto odlučio otkriti kakva je bila gadura. Tu se već lagano počeo nazirati temperament, čak je i žilica na vratu iskočila na tom pretjerano simpatičnom frajeru. Curu s kojom je bio tri godine u vezi upravo zbog toga jer je bilo ‘teška’, kaže, nitko nije ni upoznao. Ni roditelji ni njegovi prijatelji. Da, pitala sam se je li ona uopće postojala, a ako je postojala zašto je proveo s njom čak tri godine kad je već bila takva guska. No ispostavilo se da postavljanje pitanja nije dobra ideja. Svako pitanje, pa makar ono iziskivalo jednostavan odgovor – da ili ne, donosi novi monolog od 20-ak minuta i detaljno, korjenito svraćanje u svaki detalj. To se moglo vidjeti već na priči o odijelu koja je proizašla iz pitanja: ‘što vikendom inače radiš? Prvi puta u životu moj se znatiželjan duh nije pobunio protiv te odluke, a mozak je po tisućiti put otišao u ‘sleep mode’.

Monolog je priveo kraju tako što mi je otkrio još poneki detalj previše o sebi. Iako bi možda bilo bolje da nije. Živio je s roditeljima u malom stanu, spavao u istoj sobi gdje i njegova mama. Tata je spavao u dnevnom boravku. Jer je, navodno, tako njemu više odgovaralo. Umjesto samostalnosti i čudnog (blago rečeno) odnosa s roditeljima, odlučio se na kupnju automobila. Auto je, kako je sam pobjedonosno rekao, njegov produžetak (znamo svi što to znači!), zato je taj auto star nekoliko godina izgledao kao da je dan ranije izašao iz autosalona. A imati auto je ipak važnije od samostalnosti ili slobode, što je potpuno razumljivo, zar ne? Nije završio fakultet, već je tada bio jedan od onih vječnih studenata. No posao mu je bio serviran pa nije ni morao. Roditelji su radili po ministarstvima neke činovničke poslove pa su i njega ubacili u državnu firmu. Ispričao mi je i tko koga i tko je čiji u toj firmi i kako se sada jače okreće politici i misli se u budućnosti baviti time. To mu je posao snova – g(r)aditi i krojiti Hrvatsku (Bože, pomozi). Dotaknuo se ljevice, desnice, raznih ideologija pokazavši vrlo malo znanja, prilično staromodnog razmišljanja, s puno praznih, naučenih frazetina . Tu je razgovor/monolog završio. Bio je to prvi i posljednji susret. Šteta, bio je lijep kao slika.

Danas je ta budućnost i on je zaista u politici. On je stvarno u politici! I to već neko vrijeme! On opstaje u tim strukturama, kao i mnogi slični njemu. Smijala sam se i istovremeno plakala. Čast iznimkama, ali sutra ćemo za njega glasati? Za takve, s takvim životnim vrijednostima? Odmah me hvata panika. Što ako takvih ima više? Što ako su većina mamini sinovi? Što ako većina želi držati monologe, pravi se da sluša narod? Što ako većina samo želi dobar auto, tj. produžetak onoga među nogama? Takvi će mi krojit državu? Ideologija takvih ne može biti zdrava, a na kraju krajeva, samo se za ideologiju i glasa. Takvo smo, nažalost, društvo. Većina njih. Stoga, ove godine dižem ruke i pravim se grbava. Postajem apolitična i odlazim u ‘sleep mode’.

Komentari