Iako je medicinska biologija temelj modernog zdravstva, a nerijetko utvrđivanje pravilne terapije uopće nije moguće bez biomedicinskih testiranja, biolozi u hrvatskom zdravstvu nemaju reguliran status. Dostignuća triju vrhunskih biomedicinarki dokazuju kako je krajnje vrijeme da i hrvatsko zdravstvo prizna biomedicinu kao jednu od najvažnijih grana
Na vrhu Klinike za infektivne bolesti "dr. Fran Mihaljević" u Zagrebu svima znane kao zarazna bolnica nalazi se nova zgrada Laboratorijsko-dijagnostičkog laboratorija. Zgrada je to u koju pacijenti u principu ne dolaze, pa kad novinarka uđe unutra, logično je da se podižu upitnici nad glavama. Sve je novo, svaka je vrata moguće otvoriti jedino uz karticu, a karticom se poziva i dizalo. Idemo na drugi kat, tamo je naša sugovornica dr. sc. Snježana Židovec Lepej, voditeljica Odjela za molekularnu dijagnostiku i protočnu citometriju. Prolazimo sterilnim hodnicima kroz koje se protežu prozori u laboratorije, pa poput voajera gledamo što se u njima događa. A tamo se rade najmoderniji dijagnostički postupci na viruse HIV-a, hepatitise, HPV i druge zarazne bolesti. Zike u Hrvatskoj nema, objašnjava Židovec Lepej preduhitrivši moje pitanje.
- Utvrđena je mikrocefalija povezana sa virusom Zika kod trudnice iz Slovenije koja se zarazila volontirajući u Južnoj Americi - upozorila me odmah i rekla da se svaki slučaj pozorno prati te da se planira uvesti dijagnostika te bolesti prema potrebi.
Zgrada laboratorija je nova, kao i laboratoriji, o opremi da i ne govorimo. Osim petrijevih posudica, kapaljki, tikvica i ostaloga laboratorijskog posuđa kojem se ne usuđujem ni nagađati ime, prepoznajem tek mikroskope. A to je tek dio magije koja se događa u tom svijetu o kojem uglavnom znanje crpimo u kojekakvim "CSI- evima" i drugim liječničkim serijama i filmovima. Tu su ogromni laboratorijski uređaji, najnovije generacije. Zgrada je podignuta i opremljena zahvaljujući kreditu Svjetske banke, a laboratoriji najčešće rade za Referentni centar za HIV kao i za Referentni centar za dijagnostiku i liječenje virusnog hepatitisa. Na to su u Klinici posebno ponosni, ta dva centra i pripadajući dijagnostičko-laboratorijski centar najmoderniji su i najopremljeniji u cijeloj regiji. Čak i osobe zadužene za održavanje tih laboratorija moraju dovoljno predznanja iz biologije i medicine da bi tamo radile. Svaki laboratorij ima i svoju razinu biološke sigurnosti, trojkom su označeni oni koji analiziraju visokozarazne viruse kakva bi, primjerice, bila ebola da je došla do Hrvatske ili kao što je bila virusna infekcija hanta. U klasičnim laboratorijima označenima dvojkom testiraju se HIV, hepatitisi i slično, a osnovne biomedicinske pretrage u laboratorijima sigurnosne oznake jedan.
- Odjel za molekularnu dijagnostiku i protočnu citometriju konkretno je zadužen za dijagnostičke postupke, ali i za praćenje uspjeha liječenja zaraznih bolesti. Mi ovdje dakle karakteriziramo svaki virus, određujemo njegovu otpornost na antivirusne lijekove i to je jedno od najizazovnijih područja u suvremenoj mikrobiologiji - priča Židovec Lepej te dodaje kako njezin laboratorij već 10 godina sudjeluje u radnoj grupi za praćenje rezistencije virusa HIV-a na terapiju.
Posebno je ponosna na klinička dostignuća u izlječenju hepatitisa C. To je bolest kojoj danas ima lijeka i to zahvaljujući upravo mikrobiološkim testiranjima virusa u njezinim laboratorijima, prema čemu se i određuje idealna antivirusna terapija.
- Pratimo ishode liječenja, sekvenciramo viruse i određujemo njihov genetski kod te određujemo kako će reagirati na određenu kombinaciju lijeka. Bavimo se i dijagnostikom infekcija živčanog sustava poput encefalitisa, koji je dramatičan i kojeg treba brzo početi liječiti, pa je tu nužna suradnja biologa i liječnika, a ovo je i prvi laboratorij koji se počeo baviti kliničkom dijagnostikom virusa HPV, danas se time bavimo uglavnom istraživački, a koncentrirali smo se na dijagnostiku klamidije i gonoreje - ističe Židovec Lepej.
Ne treba mnogo naglašavati da je Hrvatska prva u svijetu prema broju uspješno transplantiranih organa, a jednu od najvećih zasluga trebalo bi pripisati zavodu za tipizaciju tkiva Kliničkoga bolničkog centra Zagreb, na čijem je čelu dr. sc. Renata Žunec. Odjel koji se zapravo bavi imunogenetikom odrađuje u svojim laboratorijima genetske i imunološke testove prema kojima se određuje koji je kandidat za presađivanje organa i koštane srži najbolji za određeni organ.
- Naš sustav uvijek želi odbaciti strano tijelo i mi se u principu moramo pobrinuti za to da donirani organ ili koštana srž imunološki i genetski najbolje odgovaraju primatelju - ističe Žunec dodavši kako se osim testova za presađivanje organa na Zavodu radi i tipizacija za registar darivatelja koštane srži pod Zakladom Ane Rukavine.
Gotovo svu opremu toga zavidnog laboratorija, referentnog u Hrvatskoj za tipizaciju tkiva, nabavila je bolnica, dio je stigao preko Zaklade, a dio i preko korporativnih donacija.
I u Kliničkoj bolnici Sv. Duh investira se uglavnom u opremu, pa je i izgled Odjela za laboratorijsku citogenetiku na Klinici za ginekologiju i porodništvo na prvi pogled skromniji. No taj prvi dojam odmah nestaje u razgovoru s prof. dr. sc. Feodorom Stipoljev, voditeljicom Odjela, koja je svoju karijeru posvetila pronalasku kromosomskih promjena u prenatalnoj i postnatalnoj dijagnostici. Osim obrade neplodnih parova kako bi se utvrdili najbolji oblici postupaka izvantjelesne oplodnje, u tom se laboratoriju utvrđuju i razlozi zašto do trudnoće ne dolazi prirodnim putem. Tamo se također testira genom ploda u trudnoći na kromosomske anomalije i nasljedne bolesti te se rade i druge kromosomske analize u postnatalnoj fazi.
- Jedini smo laboratorij u Hrvatskoj koji provodi sve tehnike kultivacije stanica u prenatalnoj dijagnostici, a osim amniocenteze obavljamo i metodu biopsije korionskih resica (CVS) kod pacijentica za koje procijenimo da postoji potreba - ističe Stipoljev dodavši kako se ne testiraju samo članovi onih obitelji koje imaju već detektirane probleme već i osobe za koje se utvrdi da imaju predispozicije za određena kromosomska odstupanja ili određene nasljedne bolesti, gdje molekularna dijagnostika ima vrlo važan segment.
- S posebnom pozornosti prilazimo svim prenatalnim analizama u uskoj suradnji sa svojim ginekolozima. Ponekad ni najnovije tehnike ne daju jasne odgovore, posebice kad je u pitanju prenatalna dijagnoza koja može potaknuti užasne dileme. Nekad naprosto ti testovi ne daju odgovor jesu li u pitanju neki benigne pojave ili patologija i fokusirani su samo na dijelove koji imaju kliničko značenje - objašnjava Stipoljev te dodaje da što su metode suptilnije i stopa otkrivanja patoloških poremećaja je veća.
Sv. Duh prepoznaje, tvrdi ona, važnost takvih dijagnostičkih pretraga, a premda je u vlasništvu Grada Zagreba upravo se pregovara o nabavci nove opreme za nove suptilnije metode citogenetike koje će pomoći u dijagnosticiranju određenih vrsti bolesti.
- Ne radimo testiranja na rijetke bolesti jer za to nema potrebe i nije isplativo. Postoji nekoliko takvih centara u Europi i tamo se šalju svi slučajevi iz Hrvatske i drugih zemalja na dijagnostiku. To nipošto ne znači da smo digli ruke od razvoja biomedicine i citogenetike, već da prepoznajemo ekonomsku logiku. I dalje ćemo biti prisutni i raditi sve potrebne analize u kliničkoj praksi, imamo jako mnogo dobrih stručnjaka, ali nam zasad nedostaje dobre opreme koju bolnica i grad u suradnji upravo nabavljaju - kaže Stipoljev, koja je i predsjednica Hrvatskog društva biologa u zdravstvu (HDUBZ), pa kaže da je i u drugim bolničkim centrima vjerojatno ista situacija, s opremom možda kaskamo, ali stručnjaka imamo i to vrhunskih.
Da bi opravdali određenu opremu laboratoriji moraju imati i određen broj pacijenata koji će se U Hrvatskoj se biomedicina, kao takva disciplina, i dalje ne može studirati. Profesionalni put većine biomedicinara počinje studiranjem molekularne biologije na PMF-u ili medicine inovacije njome koristiti, ne isplati se razvijati metodu na koju će se na godinu slati dva do tri čovjeka, to može raditi i drugi laboratorij u Europskoj uniji.
- Dotad se usredotočujemo na dijagnostičke testove za detekciju određenih mutacija koje su najčešće u našem društvu - kod nas je svaka 25. osoba nositelj mutacije u genu za cističnu fibrozu, slijedi mentalna retardacija sindroma fragilnog X kromosoma, a potom i spinalna mišićna atrofija. To su u Hrvatskoj tri najčešće nasljedne bolesti - napominje Stipoljev.
Iako je u modernoj medicini biomedicina gotovo neizostavna, u Hrvatskoj se kao takva i dalje ne može studirati. Profesionalni put većine biomedicinara u Hrvatskoj počinje na studiju molekularne biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, nakon čega najčešće doktoriraju na matičnom ili Medicinskom fakultetu. U inozemstvu su ta dva područja itekako integrirana, pa se postavlja pitanje kada će se to prepoznati i kod nas. A osim toga gotovo benignog problema, biolozi u zdravstvu susreću se s još jednim, mnogo većim. Iako je biomedicina odnosno medicinska biologija temelj modernog zdravstva koji obuhvaća laboratorijsku dijagnostiku i kliničku praksu, a nerijetko utvrđivanje pravilne terapije uopće nije moguće bez biomedicinskih testiranja, biolozi u hrvatskom zdravstvu danas nemaju reguliran status u sustavu zdravstva. Plaćeni su kao nezdravstveni djelatnici, a nisu im ni na raspolaganju i sva stručna usavršavanja.
- Samo tražimo da nas Ministarstvo zdravlja prepozna i prizna, a vjerujem da idemo u tom smjeru te da ćemo uskoro moći i dobiti određene specijalizacije - zaključuje dr. sc. Stipoljev.