O prijedlogu novog stečajnog zakona pisali smo već nekoliko puta, ali to je toliko važan zakon da je potpuno jasno da će na tu temu biti još dosta tekstova i raznih reakcija jer Prijedlog obiluje dobrim, ali i prilično nevjerojatnim rješenjima.
Primjerice, u čl. 5. stavku 10. Prijedloga stečajnog zakona stoji da se stečaj može predložiti (posljedično i otvoriti) i ako dužnik više do 30 dana kasni u isplati plaće s pripadajućim porezima i doprinosima. Najprije treba naglasiti da je stečaj veoma ozbiljna, ali i krajnja mjera u rješavanju sudbine pravnog subjekta. Kada je to tako, onda je zasigurno riječ o ozbiljnoj i jasnoj krizi u funkcioniranju poslovanja, a nikako o nečemu što je možda kratkotrajni problem i sl.
A da država počne plaćati?
Točno je da je pitanje plaća i uredne isplate ‘condicio sine qua non‘ (uvjet bez kojeg se ne može) svakog poslodavca i poslovanja, ali je i točno da se svaka, baš svaka pravna norma mora tumačiti u konkretnom prostoru i vremenu, što znači da se i pri donošenju zakona mora voditi računa o okolnostima koje postoje. To svakako znači da se ne smije pretjerivati ni u kojem smjeru, ni da se previše sankcionira, ali ni premalo. Kada znamo da je na djelu prava gospodarska kriza (na stranu sada to što izdvajanjem samo pojedinih pokazatelja možemo braniti optimizam kojemu cjelina nikako ne daje temelja) koja je uništila desetke tisuća radnih mjesta, a ugrozila ih još veći broj, kada država u najširem smislu te riječi (znači i jedinice lokalne samouprave, ali i sve pravne osobe u njihovoj potpunoj ili pretežitoj vlasti) nije u stanju servisirati svoje obveze, kada postoji i kaznena odgovornost za neisplatu plaće, koji onda ‘ratio legis‘ (cilj zakona) može biti stečaj nakon jednomjesečnog zakašnjenja u isplati plaće.
Moguće zloupotrebe
Svatko tko je na rubu pozitivnog poslovanja, a tvrtki koje se bore za preživljavanje u Hrvatskoj ima mnogo, samo jednom (osnovanom ili neosnovanom) pljenidbom s računa može doći u ozbiljne probleme koji zahtijevaju vrijeme za rješavanje. Stara je i jako točna latinska izreka ‘Bis dat qui cito dat‘ (dvostruko daje tko brzo daje), ali treba je sagledavati u kontekstu jedne druge jednako tako točne prema kojoj je spora pravda u biti nepravda. Kako je notorno da su i sudovi i uopće državna tijela objektivno prespori (za to je mnogo razloga, ali oni ne mijenjaju točnost te činjenice), vremensku komponentu nije moguće zanemariti. Naime, ako zakašnjenje od 30 dana znači stečaj, tada bi isti odnosno barem malo kraći rok trebao postojati i za rješavanje problema zbog kojeg nije isplaćena plaća. Ovako, vrlo je lako zamisliti i zloporabu toga stečajnog razloga samo kako bi se postigao neki nedopušteni cilj. Primjerice, neki dužnik namjerno ne plati svoju obvezu koju inače uredno ispunjava, sva dokumentacija je u redu, ali taj dužnik želi dobiti koncesiju koju inače ima pravni subjekt vjerovnik. Dok se dovrši postupak (najprije račun, pa ovrha na temelju vjerodostojne isprave, pa parnica, pa ovrha na temelju pravomoćne sudske presude, sve zajedno broji se u godinama), koncesija se oduzme i dodijeli onome tko je sve i isprovocirao.
Tko će odgovarati
Naravno da se zauzimamo za red i rad, naravno da se zauzimamo za uredno ispunjavanje svih obveza, naravno da je neplaćanje protupravno, ali je jasno da sve to treba sagledavati uz jako mnogo mjere i obvezno uz tzv. širu sliku, tj. sliku koja obuhvaća sve moguće pluseve i minuse pojedinog rješenja. Sigurni smo da takvu provjeru ovo konkretno rješenje ne može izdržati, ali zato još jednom otvara ono vječno pitanje – tko će i kada odgovarati za predlaganje i prihvaćanje bilo kojeg lošega zakonskog rješenja – kako sada stoje stvari, nikad. Nažalost, u jednoj televizijskoj emisiji ovog tjedna ministar poljoprivrede izrijekom je izjavio kako on nema instrumenata da kazni loš rad nekog od svojih djelatnika. Čak i da je to točno, kako opravdati što kao ministar onda nije predložio odgovarajuću promjenu zakona? Upravo naprotiv, treba u pravoj mjeri primijeniti teze prvog predsjednika Ustavnog suda Republike Hrvatske o tzv. grijehu struktura – taj se grijeh radi i činjenjem (predlaganjem i donošenjem loših rješenja) i nečinjenjem (nepredlaganjem i nedonošenjem dobrih rješenja).