U hrvatskim osnovnim i srednjim školama nedostaje profesora matematike i informatike. Zanesenjaci koji su diplomirali na fakultetima kao što su PMF, FOI ili FER i dodatno položili pedagoške predmete da mogu predavati u školama itekako su svjesni da s diplomama navedenih fakulteta, pa čak i s vrlo prosječnim znanjem mogu dobiti daleko bolje uvjete na tržištu rada nego u javnom sektoru pa odlaze iz prosvjete bilo gdje drugdje. A posljedica je da učenike u hrvatskim školama matematici podučavaju učitelji razredne nastave ili profesori filozofije s manjkom sati u satnici koji tek imaju ‘podebljano‘ matematičko gradivo.
Drugim riječima, položili su tek koji ispit više da bi dobili certifikat da imaju određene matematičke kompetencije. No nije to jedini problem. Javni se sektor već godinama suočava i s egzodusom stručnjaka za EU fondove. Kako koja osoba u nekom ministarstvu, agenciji ili pak nekom specijaliziranom državnom institutu stekne malo više iskustva s EU fondovima, uđe malo dublje u tu tematiku, nauči kako stvari funkcioniraju, suoči se s izborom – raditi za plaću u javnom sektoru koja je ograničena koeficijentima te stimulacijama koje nerijetko veze s učinkom nemaju ili pak otići na tržište kao konzultant za EU fondove, što je itekako izdašnije honorirano.
Nepalac u Poreču
Ne bježe iz javnog sektora samo oni s diplomama, teško je sad već naći ljude za uobičajene administrativne pa čak i komunalne poslove u lokalnim samoupravama. Nedostaje grobara, nedostaje vrtlara, nedostaje vozača javnog prijevoza. Pa čak i u Poreču jednu jedinu liniju gradskog autobusa vozi Nepalac! Poslovi koje su godinama punili podobni, oni s rodbinskim i političkim vezama, nakon tri desetljeća zanemarivanja javne uprave naprosto su prestali biti primamljivi čak i onima koji ne žele zapravo raditi. Bolje si plaćen ako osam sati igraš pasijans na poslu kod privatnog poslodavca nego kad to isto radiš za javni sektor!
Teško da bi se u vezi s time išta mijenjalo i to uoči izbora da digitalizacija javne uprave nije jedan od onih buzzworda koji su dobili težinu nakon pandemije pa ih je Europska komisija uvrstila u sve svoje strategijske dokumente. Opće je poznata činjenica da se u Hrvatskoj reforma javnog sektora izbjegava svim silama već desetljećima, ali ovaj je put situacija drugačija. Hrvatska se odlučila na reformske mjere jer su one definirane i planirane Nacionalnim planom oporavka i otpornosti 2021. – 2026. U tom dokumentu stoji da će ‘reforma javnog sektora‘ početi do 30. lipnja 2023. godine. No niti tada počinje reforma niti je reforma – reforma. Naime, do tog bi datuma Vlada u saborsku proceduru trebala uputiti novi prijedlog Zakona o plaćama u javnoj i državnoj službi. Taj bi zakon bude li sve u redu, na snagu trebao stupiti 1. siječnja 2024. godine. I tako je reforma dobila ime – Zakon o plaćama u javnoj i državnoj službi.
A niti je reforma niti je zakonska promjena jedini cilj Vlade u ovoj priči. ‘Reforma‘, koja je ustvari zakon, jedan je od uvjeta za povlačenje 700 milijuna eura iz Mehanizma za oporavak i otpornost koji je Hrvatskoj odobrila Europska komisija. A za tu cijenu tko ne bi proveo reformu makar i pod egidom puke promjene zakonske regulative?!
Zakonodavna letargija
Vlada je godinama plaće u državnom i javnom sektoru ignorirala. Tek ako bi koji sindikat pokazao zube i malo bahatosti zahtijevajući veće plaće i prijeteći štrajkom, Vlada bi popustila i povećala osnovicu, ali takve su iznimke bile gotovo uvijek rezervirane samo za prosvjetu i liječnike. Što predstavnici Sindikata državnih i lokalnih službenika misle o Zakonu o plaćama u javnoj upravi, možemo tek nagađati.
Na novinarski upit nisu odgovorili, ali činjenica je da je njihova predsjednica Iva Šušković ujedno i članica radne skupine za izradu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama. Na stranicama tog sindikata tek se da iščitati da Sindikat podržava zahtjeve za povećanje plaća u pravosuđu, a ako treba spremni su podržati i štrajk. Očitovanje o zakonu u čijem su kreiranju sudjelovali nema se gdje pročitati. Barem ne od ožujka kada se zakon i počeo spominjati.
– Državnoj i javnim službama nužne su korjenite promjene, a s obzirom na to da je za izradu novog zakona previđen prekratak rok, neće se postići njegova željena kvaliteta – komentirala je Šušković u ožujku za domaće medije, naglašavajući da su za kvalitetno rješenje kompleksnog pitanja nužne dobra priprema i analiza.
Neki i ispod minimalca
Ni drugi sindikati nisu previše rječiti i lako je steći dojam da im Prijedlog zakona, barem ono što je izašlo dosad u javnost, nije baš ‘sjeo‘. Komentari su uglavnom ‘u rukavicama‘, pa kroz tu prizmu treba promatrati i odgovor Mladena Novosela, predsjednika Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), koji osim manjeg dijela zaposlenih u javnom sektoru ipak većinski predstavlja radnike u privatnom sektoru.
– Reforma sustava plaća u javnim i državnim službama itekako je potrebna, posebno veća objektivnost i transparentnost mjerila za utvrđivanje plaće. Važno je također i ujednačavanje razine plaća za rad jednake složenosti i odgovornosti, pod pretpostavkom da se taj rad odvija u jednakim uvjetima. No zakonski prijedlog koji smo dosad vidjeli sadrži mnogo nejasnoća i nedosljednosti te nisam siguran koliko će pomoći u postizanju ovih ciljeva, a koliko dodatno zakomplicirati situaciju i rezultirati novim nelogičnostima i nepravdama – ocjenjuje Novosel.
Posebno ga, kaže, zabrinjava što prijedlog jednim dijelom zadire u slobodu kolektivnog pregovaranja, postavljajući vrlo striktne okvire toga o čemu se može, a o čemu ne može pregovarati u kolektivnim pregovorima. U konačnici, boji se da je zakonski prijedlog teško sagledavati bez istodobne rasprave o podzakonskim provedbenim aktima i Uredbi o koeficijentima, a to je upravo ono što se sada pokušava činiti.
– Ovo je reforma koja se najavljuje i odgađa već mnogo godina, a sada je očit pritisak da se provede jer je upisana u Nacionalni program oporavka i otpornosti. No riječ je o preozbiljnoj stvari da bismo je nabrzinu i nasilu prelamali preko leđa zaposlenih u javnom sektoru, a samo da se zadovolje tehnički kriteriji za povlačenje europskih sredstava – rekao je Novosel i upozorio na još jedan problem koji se, prema njegovom mišljenju, uglavnom ignorira, a taj je da u državnim i javnim službama i dalje postoje radna mjesta čija je osnovna plaća ispod razine minimalne plaće.
– S obzirom na to da minimalnu plaću propisuje Vlada, sramotno je da si istodobno kao poslodavac dopušta da među svojim radnicima ima one kojima mora isplaćivati dodatak do minimalne plaće – smatra Novosel.
Što o reformi koja to nije misle drugi akteri, pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju Lidera.