Institut za javne financije okupio je na virtualnoj konferenciji ‘Ekonomika javnog sektora‘ posvećenoj starenju i dugotrajnoj skrbi ugledne predavače i istraživače koji su raspravljali o brojnim temama i primjerima iz svojih zemalja iz područja dugotrajne skrbi. Bilo je riječi o razlikama u privatnom i javnom financiranju, povezanosti sustava zdravstva i sustava dugotrajne skrbi, nejednakostima u pružanju skrbi, novčanim naknadama, utjecaju dugotrajne skrbi na sudjelovanje u tržištu rada, mogućnostima kreditiranja starijih osoba, problemu nedovoljnog broja medicinskih sestara i njegovatelja te nizu drugih pitanja, navedeno je u priopćenju.
Prema projekcijama UN-a, svaka četvrta osoba koja živi u Europi i Sjevernoj Americi do 2050. imat će 65 ili više godina. U nekim će zemljama taj udio premašiti jednu trećinu stanovništva. Budući da nositelji vlasti počinju shvaćati da će starenje stanovništva stvarati sve veći pritisak na mirovinske i zdravstvene sustave te socijalnu skrb, potrebna su kvalitetna istraživanja koja će dati smjernice za razvoj mjera politike. Sustav dugotrajne skrbi, koji se pokazao vrlo ranjivim tijekom pandemije koronavirusa, bit će u nadolazećim godinama pod osobito velikim pritiskom.
- Zbog demografskih promjena Europljani žive sve dulje, no pritom raste i potražnja za kvalitetnom i pristupačnom dugotrajnom skrbi. Ova konferencija savršeno se uklapa u Strategiju koju smo na razini Europske komisije predstavili početkom rujna, a kojoj je cilj s jedne strane zajamčiti dostojanstven život i pristup kvalitetnoj skrbi, ali s druge i prepoznati vrijednost rada u području skrbi osiguravanjem pravednih uvjeta rada i osposobljavanjem osoblja kako bi sektor privukao više potrebne radne snage. Nadam se da će zahvaljujući i ovoj konferenciji te podizanjem svijesti o važnosti ovog sektora prijedlozi preporuka koje je Komisija napravila biti skoro usvojeni u Vijeću te time i formalni i neformalni oblici skrbi dobiti priznanje i odgovarajuća financijska sredstva koja to zaslužuju, uključujući i sredstva EU-a - kazala je potpredsjednica Europske komisije za demokraciju i demografiju Dubravka Šuica u svom je uvodnom obraćanju na konferenciji.
Na konferenciji je sudjelovao i Marin Piletić, ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
- S ciljem razvoja kvalitetnih socijalnih usluga namijenjenih ranjivim skupinama, Vlada je 2021. godine donijela Nacionalni plan razvoja socijalnih usluga i Nacionalni plan izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Za starije osobe, kao i osobe s invaliditetom, naglasak je na razvoju usluga u zajednici koje osobama omogućuju ostanak u vlastitom domu. Za starije osobe je između ostalog predviđena izgradnja osam centara za starije osobe koji će osigurati raznovrsne izvaninstitucijske usluge koje će poboljšati kvalitetu življenja u vlastitom domu, osiguravanje integrirane socijalne i zdravstvene skrbi na primarnoj razini, te usluge smještaja za korisnike kojima je zbog otežane funkcionalne sposobnosti potrebna pomoć i nadzor druge osobe u zadovoljenju svih potreba u punom opsegu - kazao je Piletić.
- Tema konferencije nikada nije bila relevantnija, kako dugoročno pritisci na proračun od rashoda za zdravstvenu zaštitu i mirovine nastavljaju rasti. Glavni izazovi u nadolazećem razdoblju bit će održavanje ravnoteže između osiguranja odgovarajuće zdravstvene zaštite osobama starije dobi i potrebe dugoročne njege i fiskalne održivosti - naglasio je ministar financija Marko Primorac.
Ravnatelj Instituta za javne financije Vjekoslav Bratić zaključio je da starenje stanovništva postupno postaje jedno od najvažnijih izazova s kojima se suočavaju vlade diljem svijeta zbog svojih golemih društvenih, ekonomskih i financijskih implikacija.
Pozvano predavanje na konferenciji održala je Francesca Colombo, voditeljica Odjela za zdravstvo OECD-a koja je istaknula da će potražnja za dugotrajnom skrbi rasti, a time i javni rashodi za tu namjenu.
- Kako bi u EU-u broj formalnih pružatelja dugotrajne skrbi – medicinskih sestara i njegovatelja – na 100 starijih osoba ostao konstantan, u idućih će se 20 godina morati povećati radna snaga u dugotrajnoj skrbi za 40 posto - kazal je Colombo i naglasila je da dugotrajna skrb ima brojne strukturne probleme, od kojih je izdvojila teške uvjete rada medicinskih sestara i njegovatelja, kao i činjenicu da su u dugotrajnoj skrbi plaćeni manje nego u zdravstvu.
Profesor Joan Costa-i-Font s London School of Economics and Political Science u svom je predavanju rekao da se itekako isplati ulagati u dugotrajnu skrb – ta će nam ulaganja dugoročno rasteretiti zdravstveni sustav, poboljšati zdravlje i dobrobit primatelja skrbi te pojačati međugeneracijsku solidarnost u društvu. Predstavio je istraživanje o rezultatima reforme u Španjolskoj kojom se univerzalizirao pristup novčanim subvencijama i uslugama tako da je iznos potpore primarno ovisio o stupnju ovisnosti korisnika o tuđoj skrbi, a ne dobi ili nekim socio-ekonomskim obilježjima. U takvom je sustavu jasniji pozitivan utjecaj potpora dugotrajne skrbi na korisnike – postaju zadovoljniji svojim životom, manje su depresivni i usamljeni te žive duže i kvalitetnije.
U Hrvatskoj država ima skromnu ulogu u skrbi o starijima, a okosnicu sustava dugotrajne skrbi čini obitelj. Udio rashoda za dugotrajnu skrb u BDP-u iznosi 0,4 posto dok je udio rashoda za mirovine 10 posto, a za zdravstvo 6 posto. Budući da će se broj potencijalnih pružatelja neformalne (obiteljske) skrbi smanjiti, porast će potražnja za formalnom skrbi u domovima za starije osobe ili u kući. Formalnu skrb pružaju medicinske sestre i njegovatelji kojih već sada nema dovoljno te je, osim povećanja plaća i poboljšanja radnih uvjeta, potrebno razmotriti mogućnost uključivanja inozemnih radnika u pružanje dugotrajne skrbi. Hrvatskoj nedostaje i smještajnih kapaciteta u domovima za starije osobe, a dodatan su problem razlike u financiranju između privatnih i županijskih domova za starije, što u nepovoljan položaj stavlja korisnike čiji smještaj nije subvencioniran. Postoje velike regionalne razlike u dostupnosti dugotrajne skrbi, a potrebna je i bolja integracija sustava zdravstva i socijalne skrbi te bolji nadzor nad kvalitetom formalne skrbi.