05. listopad 2019.

Andrej Grubišić: Četiri razloga protiv državnog financiranja Croatia Airlinesa

Argument o zaštiti ‘hrvatskog‘ turizma i osiguravanju povezanosti između hrvatskih gradova nepošten je prema poduzetnicima u ‘neturističkim‘ gospodarskim granama i građanima koji u sklopu poreza izdvajaju za financiranje nečega od čega nemaju koristi

 

Premijer je na nedavnoj proslavi tridesete obljetnice poslovanja Croatia Airlinesa rekao: 'Vlada je odlučila da je Hrvatskoj potreban nacionalni prijevoznik. Na sjednici Vlade u četvrtak donijet ćemo odluku o dokapitalizaciji Croatia Airlinesa.' I donesena je. Drugi put u posljednjih sedam godina ide se u državnu dokapitalizaciju, doduše, nejasno je kako će se to provesti s obzirom na restrikcije koje proizlaze iz različitih direktiva EU vezano uz državnu pomoć poslovnim subjektima, ali to je doista najmanji problem u cijeloj priči. Razlozi zbog kojih je odluka o daljnjem državnom financiranju loša su sljedeći:

1. 'Strateška' kompanija

To često znači neefikasan biznis na račun poreznih obveznika. Najčešće ono što političari smatraju strateškom kompanijom postane problematičnim ili izrazito neefikasnim biznisom (Petrokemija, brodogradilišta, poljopriveda, HPB itd).

2. Interes partikularnih skupina

Argumentacija premijera i ministara kako je CA važan za turizam te za povezivanje hrvatskih gradova je točna, ali nije bitan za sve sudionike poslovnih aktivnosti u hrvatskoj ekonomiji ni za sve građane, ali bez obzira na to, svi moramo plaćati za CA, a ne dobivamo ništa zauzvrat! Ne bavi se turizmom Hrvatska, nego dio privatnih poduzetnika koji su slobodnom voljom odabrali ulazak u turizam.

Nadalje, ljudi žive u Dubrovniku jer je to njihov izbor i naravno da im je poželjno biti povezan zračnom linijom sa Zagrebom ili drugim gradovima. Međutim, to ima svoju ekonomsku cijenu koju plaćaju i oni koji se ne koriste uslugama CA niti lete za Dubrovnik. Dio stanovnika Dubrovnika i okolice bavi se turizmom i plaća smiješno niske paušale na krevete koje iznajmljuje (dok dobar dio ostalih poduzetnika iz drugih sektora plaća nepovlaštene stope PDV-a, puni porez na dobit itd.). Istodobno, mnogi su naslijedili nekretnine koje imaju veliku vrijednost, a oni koji sufinanciraju poslovanje CA nemaju nikakvu korist od eventualnoga korištenja ili prodaje tih nekretnina. Dakle, argument o zaštiti 'hrvatskog' turizma i osiguravanju povezanosti između hrvatskih gradova nepošten je prema poduzetnicima u drugim gospodarskim granama i građanima koji izdvajaju putem poreza za financiranje nečega od čega nemaju koristi.

Sve to zvuči vrlo poznato – očigledno deseci milijardi kuna poreznih obveznika bačenih u brodogradnju i poljoprivredu pod egidom zaštite 'bitnih strateških grana' nije bilo dovoljno.

3. Manja efikasnost i loše investicije

Daljnjim snažnim prisustvom države u CA očekujem smanjenje pritiska na povećanje efikasnosti poslovanja, određenu dozu uhljebljivanja, mijenjanje uprava s promjenama vlasti, ulazak u loše investicije, sindikate kao (dominantnu) poslovnu vertikalu, ali i tržišnu cijenu svih aviokarata! Da, tržišnu – naime, ako i bude umjetno održavana na niskoj nominalnoj razini kako bi se 'omogućilo povezivanje hrvatskih gradova', platit ćemo to tako što ćemo izdvajati veće poreze na druge stvari u državi jer će kompaniju trebati cijelo vrijeme 'sanirati i restrukturirati'. Ne zavaravajmo se, uvijek se plati tržišna cijena – direktno ili indirektno! Dakako, velika je nepravda što je u sufinanciranju prisiljena sudjelovati i većina koja se uopće ne koristi uslugama Croatia Airlinesa.

4. Država nije poduzetnica

Svaki put kada država bira 'bitne' sektore, zapravo bira 'poželjne' poduzetnike, a to ide nauštrb većine drugih poduzetnika (građana) koji nisu u tom sektoru. Najvažnije od svega – nije pogreška u lošem biranju sektora, nego u uvjerenju da državna administracija treba odrediti strategiju čime se 'Hrvatska treba baviti'. To je oksimoron: ne bavi se gospodarskom aktivnošću Hrvatska, nego gospodarski subjekti i građani koji odlučuju hoće li i pod kojim uvjetima za te subjekte raditi. Oni bi trebali samostalno, bez državne administracije, odlučiti čime će se baviti, odnosno gdje će i pod kojim uvjetima raditi.

U nadi da će biti dovoljno apostola zdravog ekonomskog razuma kao pokušaj uvođenja ravnoteže neargumentiranoj demagogiji, ekonomskim floskulama i prekonoćnim zaključcima o bitnim strateškim ulaganjima države korisnima za partikularne skupine (koji na kraju nerijetko postaju ovisni o samoj državi), apeliram na daljnje smanjenje, a ne povećanje participacije države u gospodarstvu.