Djevojke od kojih dvadesetak godina, skrivene iza pseudonima Alara Branwen i Christie Sims, solidno žive od pisanja. Inače bi to bila dobra vijest za one koji u sebi imaju makar zrno stvaralačkog nagona, ali nažalost, njihov je usmjeren na posve (s umjetničkog, ne poduzetničkog stajališta) krivi žanr. Christie i Alara žive od dinosaurskih erotskih priča, novog super žanra u bjelosvjetskoj prozi, u kojima, pogađate, ljepotice vode ljubav s T-Rexima i Triceratopsima. Baš kao što su oči nedavno bile uprte u E.L. James koja je pokrenula trend ‘mum-porna’ svojom trilogijom ‘50 nijansi’, tako i danas svjetski mediji ispisuju retke i retke o novim kraljicama šunda koje su se usudile pomaknuti granicu erotskog literarnog stvaralaštva, duboko zagaziti u bizarnost i nonsens. U njihovim knjigama (Kindle izdanja po cijeni od svega tri dolara, prodaju se k’o luda) nećete pronaći rečenice kakve je, recimo, ispisivala kraljica erotske proze Erica Jong. Usporediti njih i nadahnutu Anais Nin bilo bi isto k’o da Tolstoja uspoređujete s krumpirom. Djevojke ne nude ništa, nikakav sadržaj, nikakvu kvalitetu, ali svejedno pišu. Pišu baš kao i milijuni drugih, osrednje talentiranih homo sapiensa, koji su najednom shvatili da je tipkanje stvar kojom se oni žele, mogu i hoće baviti. Inflacija pisane riječi jedan je od vrlo zanimljivih trendova modernog doba koji se može promatrati na razini hobija, načina života, ali i tržišnog potencijala.
Blogeri, mreže...
Tu ne govorimo samo o izdavaštvu koje, pogotovo u zemlji Hrvata, gubi dvoznamenkastim stopama, već o autorima koje je moguće pronaći u virtualnom svijetu, bilo kao blogere, korisnike društvenih mreža poput Twittera i Facebooka, ili kao vrlo zanimljivu nišu koja je posebno popularna na zapadu, autore ‘fan-ficiona’. Autorice s početka priče spadaju u ovu posljednju kategoriju jer su ih, kako su izjavile za američke medije, za pisanje inspirirali likovi iz ‘50 nijansi’. E. L. James je, s druge strane, svoju popularnu trilogiju bazirala na junacima iz Sumrak sage koje je smjestila na moderni Manhattan (i okej, da, lik naginje sado-mazo vratolomijama, a ona je djevica). Ti spomenuti novi, moderni ‘formati’ nastali kao posljedica prodora digitalnih medija rezultirali su najvećim brojem izdanih riječi u povijesti. Kako piše Seedmagazine, do 2000. godine milijun je autora objavilo nešto (publikaciju, knjigu itd.). Iako se to čini puno, riječ je o svega 0,01 posto ukupne svjetske populacije. Od 15. stoljeća do 2000. godine svako novo stoljeće donosilo je deset puta više autora nego prethodno, ali nakon što je zakucala prva minuta novog milenija, porast broja autora počeo se ubrzavati, pa su se stope koje su nekoć vrijedile za stoljeće sada počele odnositi na godinu. Dakle, broj autora svake se godine poveća deset puta u odnosu na prethodnu! To, naravno, ne uključuje izdavanje knjiga (književnost), jer možete samo zamisliti kako bi civilizacija napredovala kad bi tržište zaista konzumiralo toliko pametnih redaka. Statistika se odnosi na autorstvo u različitim medijima, i to od spomenutih društvenih mreža pa do blogova, pri čemu se istraživači vode definicijom da je autor svaki čovjek čiji je pisani uradak pročitalo najmanje stotinu ljudi.
Iz manjine u većinu
Ako je suditi prema tim pokazateljima, autori više neće biti manjina nego, naprotiv, većina. Svijet se iz konzumenata pretvara u kreatore sadržaja što, dakako, ne povećava kvalitetu pisane riječi koja i dalje, unatoč inflaciji, ipak ovisi samo o talentu. No, ono što je vrlo zanimljivo jest to što čovjek svakodnevno pročita nevjerojatnu količinu riječi od kojih se većina može svrstati u vrlo osrednje, ako ne i ispodprosječne literarne dosege. Upravo to vjerojatno potiče na objavljivanje sadržaja po principu ‘ako može on, mogu i ja’ ili, drugim riječima, inflacija riječi rezultira izostankom srama zbog nedostatka talenta. Osim toga, još se jedna stvar pokazala akceleratorom trenda, a ona, zanimljivo, ne spada u sferu brze zarade. Ljudi pišu jer misle da tako postaju utjecajni, u moru riječi žele da se čuje i njihov glas, njihov stav, i pod cijenu privatnosti. Tomu su, dakako, krive društvene mreže uz koje narod može na vrlo jednostavan i efikasan način izraziti svoje misli koje će potom doprijeti do nekoliko stotina, ako ne i tisuća duša. Kakva god bila, pisana riječ postala je alatom za demonstraciju moći i pozicije u društvu, a mjeri se brojem objavljenih kartica, bez obzira na to kakav je njihov sadržaj.
Kreativno pisanje
Osim toga, pisanje je, zahvaljujući popularnoj kulturi, postalo jako ‘kul i trendi‘. Narod ima potrebu izraziti svoja unutarnja stanja, napisati riječ-dvije o svojim demonima, motivima, strastima, pa i najbanalnijim svakodnevnim aktivnostima jer će tako biti prihvaćeni ili, još bolje, postati popularni u okolini s vrlo sličnim aspiracijama. Još ako se spisateljske vještine treniraju, ima li veće sreće? Ovo se s američkih filmova konačno preselilo i na domaće tržište na kojemu mlado i staro sa silnom potrebom da pišu nešto više i smislenije od Facebook statusa ili ‘tvita’ može posjetiti jednu od desetak radionica kreativnog pisanja. Iako bi svaku nadu da će ikad išta biti objavljeno, ili da se od objavljenih djela može živjeti, valjalo ostaviti pred ulazom, broj zainteresiranih raste dvoznamenkastim stopama. Ovo je možda i najbolja posljedica trenda jer pisanje uz mentorstvo ne samo da poboljšava kvalitetu, već djeluje i terapeutski. I na koncu, bilo bi sjajno kad bismo mogli blagonaklono promatrati širenje pisane riječ poput eruptivnog požara, ali, nažalost, praksa je pokazala nešto posve drugačije. U ovo narcisoidno doba apetiti za pisanjem, izražavanjem sebe kroz riječi, porasli su više od apetita za čitanjem zbilja kvalitetnih i nadahnutih uradaka. Možda se danas piše više nego ikada u povijesti, ali se nikad nije reklo manje.