28. kolovoz 2020.

Poduzetnici imaju prostora zadužiti se još 20 do 30 milijardi kuna, ali moraju biti oprezni

Krediti za likvidnost   

PIŠE: Nikola Nikšić, Konter, tvrtka za poslovno savjetovanje i ekonomske usluge

Neupitno, za sigurnost i stabilnost poslovanja gospodarskih subjekata i gospodarstva kao cjeline u ovako teškim uvjetima trebat će odgovorno postupanje na svim razinama, kvalitetna i ekonomski opravdana primjena tehnika i alata kriznog menadžmenta, ali na način da se vodi računa o cjelovitosti gospodarskog i društvenog sustava, da se razumiju pozicije, potrebe i mogućnosti, svih dionika.

Slabu vidljivost, nesigurnost i nepredvidive događaje trebat će prihvatiti kao nešto što se podrazumijeva normalnim u aktualnom srednjoročnom razdoblju. Organizacije u takvim uvjetima, a da bi osigurale koliko – toliko stabilno i održivo poslovanje, ne smiju biti opterećene pretjeranom urednošću, strukturom i procedurama, nepromjenjivošću planova i strategija. Fleksibilnost, što podrazumijeva inovativnost i sposobnost kontinuiranog upravljanja promjenama, ključni je preduvjet uspjeha. Danas više nitko ne dvoji da li će se trebati promijeniti, već u kojoj mjeri i koliko uspješno.

Na razini poduzeća radi se raznim oblicima transformacije: promjenama u vlasničkoj i upravljačkoj strukturi, organizacijskom ustroju i poslovnim modelima; razvoju ili pribavi novih kompetencija; izradi i implementaciji novih strategija poslovanja; redizajnu i digitalizaciji procesa; redizajnu portfelja proizvoda i usluga u skladu. Sve to u svrhu optimalnog iskorištenja prilika iz okruženja, pogotovo u nastupu na novim tržištima.

Svaka transformacija je jedna vrsta investicije koju je potrebno financirati, iz vlastitih ili vanjskih izvora. Sada će doći na vidjelo koliko su kvalitetno poduzeća iskoristila nekoliko prethodnih godina, koje su se mogle tretirati kao razdoblje blage propulzije. Koliko su ekonomski opravdano i izbalansirano ulagale u razvoj (efektivnost) i optimizaciju poslovanja (efikasnost) i uspjela nešto uštedjeti, za „crne dane“, kojima danas svjedočimo (na žalost, uvjetovano pandemijom, daleko iznad razine „klasične“ ekonomske krize koja se naslućivala prije korone).

Kada se na razini hrvatskog „realnog“ sektora pogleda nekoliko ključnih pokazatelja likvidnosti i zaduženosti za 2019., te činjenici da su banke standardno reagirale i postrožile uvjete (prema istraživanjima ECB-a), vidi se da postoje određena ograničenja da se restrukturiranja u značajnijoj mjeri financiraju kreditima. Koeficijent tekuća likvidnosti iznosio je 1,05 (tek nešto više od mini-minimalnih 1,0), koeficijent zaduženosti relativno visokih 0,68, a (manje rigorozan) stupanj pokrića II 0,93. Omjer neto duga i EBITDA 3,7  (314,7  - 85.3 milijardi kuna) na dan 31.12.2019. hipotetski indicira da do relativno prihvatljive vrijednosti tog pokazatelja, 4,0, ima prostora za 20 do 30 milijardi novih zaduženja.

U ovakvim kriznim situacijama teško je očekivati da će poduzetnici značajnije ulagati u dugotrajnu materijalnu imovinu, pa čak i u situacijama kada se za dio investicija mogu osigurati bespovratna sredstva. Bilo kakvo povećavanje razine zaduženosti i troškova kamata stvara nelagodu i nesigurnost, a tu je i potencijalna opasnost da imovina bude korištena ispod ekonomski opravdane razine aktivnosti. Tražit će se rješenja kroz kvalitetnije održavanje, kao i da se što više potreba za opremom rješava najmom, kao i uvođenjem modela zajedničkog korištenja.

Veliki je broj poslovica o tome što dvojica mogu više od jednoga, a na raznim područjima znanosti i teorijama, pojašnjavaju se i poučava o sinergijski učincima. U hrvatskom gospodarskom sustavu 98,5 posto raznih oblika poduzetničkih organizacija po svojoj veličini su mali ili mikro poslovni subjekti. Promatrajući iz njihove perspektive kako preživjeti ovu krizu, za njih je važna organizirana potpora za razne oblike udruživanja iz kojih onda proizlaze zajednički nastupi na međunarodnim tržištima, prodaje i nabave i prema financijskim institucijama, optimalno korištenje i dijeljenje zajedničke imovine i vanjskih usluga, znanja i informacija.

Uvid u povijest zadrugarstva kao primjera ekonomskog interesnog udruživanja u Hrvatskoj, kao i visoku razinu razvijenosti zadrugarstva u nekim ekonomski razvijenijim zemljama (u talijanskom gospodarstvu udio zadrugarstva se procjenjuje na 15 posto, u Nizozemskoj udio zadrugarstva u poljoprivrednoj djelatnosti je 83 posto, u Švedskoj u šumarstvu 60 posto), indicira o kakvom se potencijalu tu radi.

I kada se treba direktno i sažeto odgovoriti na pitanje kako optimalno premostiti i/ili preživjeti ovu krizu, a za koju većina optimistično kaže da će biti snažna ili kratka, treba se fokusirati na tri ključna čimbenika: strategija, ljudi i izvoz. Da, snažna i kratka, ukoliko ovu kriznu situaciju iskoristimo za provedbu onoga što je neophodno. Ako ne, „kratko“ bi se vrlo lako moglo pretvoriti u nešto drugo. U analitičkim elaboratima raznih međunarodnih organizacija nastalih prije ove krize spominjale su se preporuke glede: digitalizacije, automatizacije i robotizacije industrije, svekolike optimizacije javnog sektora.

Sve je to neupitno, no dok se ne artikulira dugoročnom razvojnom strategijom koja se temelji na općeprihvaćenoj i jasnoj viziji Lijepe naše, ne mogu se kvalitetno definirati, implementirati i principijelno provoditi strateške inicijative (reforme, strategije pojedinih segmenata, ključne aktivnosti, …) iz kojih će, između ostalih, i gospodarstvenici moći lakše prepoznati gdje im se pružaju najbolje prilike, što se od njih očekuje i što im je za činiti. A onda, u funkciji postizanja zadanih ciljeva, mogu se kreirati i prilagođavati razni oblici reformi (školstvo, zdravstvo, radno pravo, …) kojima će se osigurati zadovoljstvo, motiviranost i kompetentnost ljudi da svojih 3H (hand – hart – head) stave u „naj“ funkciju.

Kako smo mala zemlja, a investicijsko - potrošački potencijal nas u krizi ekonomski čini još manjom, ovisimo o sposobnosti da ono za što smo se odlučili da predstavlja naše adute više i bolje prezentiramo na međunarodnom tržištu. Da izvozimo, i da ostvarujemo značajno više prihoda od izvoza nego što smo to čini u dosadašnjim razdobljima. U 2019. to je za realni sektor iznosilo 152 milijarde kuna ili 20,4 posto ukupnih prihoda. Ukoliko apsolutna vrijednost i postotak udjela izvoza (kad se iz kumulativa izuzme djelatnost smještaja i ugostiteljstva), na kraju 2020. ne dožive značajnija negativna odstupanja, to će biti dobar znak da „ima nade“ za društvo i ekonomiju koja predugo pokušava živjeti na eksploataciji a ne na uvećavanju i stvaranju novih bogatstava.

Podsjetnik na vijesti o novim međunarodnim ugovorima i poslovima metaloprerađivačke industrije, koja na dnevnoj razini dobiva na vrijednosti u ekonomiji EU (dostupnost, mogućnost transporta, vještine radnika, na žalost – i cijene), neka se za kraj ovog komentara posluže kao podloge za (razumni) optimizam.