Je li ovo početak kraja Zorana Milanovića? Vjerovatno ne njegove političke karijere, mada čovjek nikad ne zna što se preko noći može dogoditi, ali bi možda mogao biti početak kraja njegove premoći unutar SDP-a.
Milanović, otkako je došao na čelo SDP-a nakon 10. izvanredne izborne konvencije održane 7. lipnja 2007. (pobijedio Željku Antunović sa 150 glasova prednosti), uspio je dodatno ojačati stranku čija je popularnost rasla baš zbog njega. Mlad, obrazovan, dovoljno drzak da otvoreno kaže što misli, svakako se svidio članovima i simpatizerima SDP-a koji su polako gubili povjerenje u stranku zbog Račanovog kukavičluka. Račan je krajem 2003. godine izgubio izbore zahvaljujući prije svega činjenici da je bio kukavica jer se nije otvoreno usudio suprotstaviti HDZ-ovim ekstremnim mitingašima, time poručujući građanima da nije u stanju uvesti red u zemlji i kazniti kriminalce.
Milanović se činio drugačijim, neopterećen komunističkom prošlošću, predvodnik onih snaga koji će se obračunati i sa netolerantnom desnicom i s kriminalcima, ali i s preostalim natruhama Saveza komunista. Moram priznati da me je definitivno oduševio nakon jedne rečenice izgovorene u emisiji Nedjeljom u 2, neposredno nakon što je izabran za predsjednika SDP-a. Na pitanje kolege Aleksandra Stankovića ‘Tito ili Tuđman?’, Milanović je odgovorio: ‘Pa ako baš moram birati, onda Tito’, a to je u daljem razgovoru i obrazložio. Ta jedna rečenica bila je najbolji pokazatelj kojem svjetonazoru pripada, jer nije htio podržavati Tuđmanov nacionalizam, ali ni Titovu diktaturu, no Josip Broz je svakako značajnija povijesna ličnost od Tuđmana. Ta rečenica je ujedno pokazala da SDP s njim na čelu želi ići jednim novim, modernim i tolerantnim smjerom, ne opterećujući se komunističkom i nacionalističkom rigidnošću.
Osim toga, iako se čini banalnim, još je jednim potezom pokazao da će se njegov SDP razlikovati od Račanovog. Činit će vam se, dragi čitatelju smiješnim što ću navesti, ali ja zaista tako vidim stvari. Naime, u Račanovo se vrijeme na raznoraznim skupovima najčešće jeo grah, hineći tako da je SDP stranka radnika i potlačene sirotinje, a ujedno se ne razbacuju novci naručujući skupu hranu. No ti isti radnici i sirotinja za njihove vladavine od 2000. do kraja 2003. izgubili su povjerenje u stranku. Milanović je pak odbacio grah i naručivao catering, smatrajući vjerovatno kako je poštivanje tradicije objedovanja graha bezvezno, da je besmisleno štediti na tome te da će se narodu bolje predstaviti ako energično zastupaju svoje stavove nego da hine solidarnost žderući grah. I ja mislim da je i tu bio u pravu.
No Milanović tada čini i grešku, jer na predstojećim izborima krajem 2007. nije htio stvoriti koaliciju protiv HDZ-a i konzervativnijeg dijela političke scene, pa izbore gubi, iako je vlast gotovo imao u rukama. Druga mu je greška bila uporno najavljivanje Ljube Jurčića za premijera, koje je onda pogazio istaknuvši sebe kao kandidata.
Grešku je ispravio četiri godine kasnije kada je stvorio Kukuriku koaliciju, odmah je sebe nametnuo kao budućeg premijera i uvjerljivo je pobijedio na izborima. No na krilima uspjeha i vjere da je moćniji nego ikad pogazio je vlastite tekovine demokratizacije SDP-a. Milanović je izabran demokratskim načinom za predsjednika SDP-a, a onda je isti takav izbor Davora Bernardića za predsjednika zagrebačkog SDP-a praktično poništio ove godine oduzimajući Bernardiću mogućnost da se kandidira za zagrebačkog gradonačelnika. Ma koliko god okrivljavao Bernardića za nerad, upravo je ovakva eliminacija prvog čovjeka zagrebačkog SDP-a iz gradonačelničke utrke najviše doprinijela poorazu SDP-a i uskrsnuću Milana Bandića. Time je njegova popularnost u najjačem SDP-ovom uporištu počela opadati, a posljednji događaji vezani za lex Perković i sukob s EU, koliko god pokazivao čvrstinu, dodatno ga uzdrmavaju. To potvrđuju i moji sugovornici s kojima svakodnevno proćaskam, a koji nisu neskloni SDP-u. Neku sam večer razgovarao i s jednim članom zagrebačkog SDP-a koji ima i funkciju u mjesnoj organizaciji i on je nezadovoljan time što se Milanović inati Europskoj komisiji.
Milanović sigurni nije čovjek koji će propagirati netoleranciju, sigurno je čovjek koji će principijelnije braniti hrvatske interese nego HDZ-ovi dežurni domoljubi - galamdžije koji bi i na najmanji povišeni glas svjetskih sila sagnuli glavu, no ovakva politika mogla bi zaista imati posljedice po Hrvatsku. Pitanje je sada da li je Milanović zaista toliko uvjeren u ono što govori, ili se svojom nesmotrenošću doveo u poziciju da mu više nema natrag pa ne popušta. Popusti li, bit će to njegov osobni poraz, no nastavi li, mogao bi opet pretrpjeti poraz, osim ako se ne nađe neko kompromisno rješenje s Europskom komisijom i time mu se spasi čast. No i tada će biti politički načet. Konačno, kao treće moguće rješenje je da Milanović napravi neznatne korekcije te time porazi Europsku komisiju, što je malo vjerovatno.
Ovo bi, uz rušenje Bernardića, moglo dodatno otvoriti procese unutar SDP-a i stvoriti blok protiv Milanovića, pogotovo ako Bernardić pobijedi na predstojećim izborima u zagrebačkom SDP-u. Milanović više ne bi imao potpunu podršku unutar stranke i pitanje je što bi se moglo desiti s njegovom političkom karijerom u narednim godinama. Ono što je pak sigurno, pokojnik ili pukovnik, ugled Hrvatske zbog nepoštivanja sporazuma, ma kako ga kao štetnog HDZ-ova vlast prihvatila, dobrano je narušen zahvaljujući nekoć perspektivnom Milanoviću.