Prije dva dana u Kući ljudskih prava predstavljen je prijedlog zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti, čime se želi na bolji način zaštititi zviždače.
Do sada su oni koji su osjetili potrebu upozoriti institucije na nepravilnosti uglavnom i sami snosili teške posljedice svoga moralnog čina. Jedan od rijetkih koji je ostao na nogama je predsjednik Sindikata cestara Mijat Stanić, ali njega je najviše zaštitila funkcija, a ne institucije niti zakoni. Doduše, neki su mediji pisali i o njegovim navodnim mutnim radnjama u HAC-u, ali to nikad nije dokazano. Kako bilo, dakle, Stanića je najviše spasila njegova funkcija, pa je jasno da bi se trebalo poraditi na tome da se građani zakonom stimuliraju, ili bolje reći ohrabre prijavljivati kriminalne radnje kakvima svjedočimo ovih dana.
Prijateljica koja radi u računovodstvu, ljuta što se ‘nije znalo‘, neki dan mi objašnjava da ona zna, malte ne, kad je potrošeno deset kuna previše. No, ona radi u privatnoj tvrtki i, kako mi je objasnila, šalje šefu infrormacije kad se dogodi nešto neuobičajeno. Primjerice, kupi se neka količina sirovine van uobičajenih gabarita i ona ga upita je li to u skladu s planovima. Time ga zapravo upozorava na neuobičajen rast troškova, pa iako je svaki put bilo sve u skladu s aktivnostima tvrtke, vlasnik može biti miran jer ima dobrog asistenta koji prati poslovanje.
Pokušajmo zamisliti situaciju u HGK. Tako zamišljajući nekako mi je realističnija slika da u tamošnjem računovodstvu itekako dobro kuže što je na stvari, no kako to nije privatna tvrtka, na troškove se ne gleda strogo pa je vjerovatnije da osoblje u računovodstvu radije gleda svoja posla, tj. bilježi bez komentara.
Jasno je da od čistačica pa nadalje, a tako i u računovodstvu, ljudi tokom vremena pohvataju konce i skuže tko je s kim u mutnim poslovima, pa se boje i šute te im je jedina im obaveza da predsjedniku HGK šalju izvještaje. No isto tako je jasno da se boje izaći s tim van u javnost jer možemo zamisliti kakav bi bio pritisak na zviždača da je kojim slučajem prošle godine poslao ovakve podatke medijima. Tako je sigurno i u HAC-u, a bojimo se i zamisliti kakvih se sve kostura još krije u državnim ili gradskim/općinskim tvrtkama.Imao sam priliku razgovarati s ljudima iz nekih državnih tvrtki koji su mi donosili dokumentaciju želeći ukazati na nepravilnosti.
To su bili tajni sastanci organizirani od strane posrednika. Zajedničko svim tim ljudima, osim želje da se to sazna, bio je i veliki strah koji se dao primijetiti odmah na prvom kontaktu. Bez obzira što sam kao novinar bio preporučen kod posrednika, morao sam svaki put čvrsto obećati da se njihovo ime neće spominjati u članku. Trebalo je vremena da steknem njihovo povjerenje, ali bez obzira na to što nikad nisu bili otkriveni, oni su i dalje bili vrlo oprezni. Ljudi su se bojali za egzistenciju jer se vrlo lako zbog toga gubio posao. Zato apeliram na Vladu da barem uzme u obzir da se treba raspravljati o boljem položaju zviždača jer društvo im zbog njihove hrabrosti to duguje, a i samo će društvo postati vremenom zdravije. Da ne pretjeram, to je haman pa nacionalni interes.