03. veljača 2018.

Višnja Starešina: Plenković ni iz Davosa ne može privući investitore u Hrvatsku

U vrijeme održavanja Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu uvijek me malo uhvati nostalgija. Pa uspoređujem kako je ono bilo nekad, a kako je danas. Što se promijenilo, recimo, od 1991. do 2018.? Potkraj siječnja 1991., nekoliko dana poslije planiranoga pa odgođenog vojnog udara JNA, predsjednik Tuđman uspio je nekom lobističkom diverzijom pribaviti pozivnicu za Davos, ondje se sastati s glavnim tajnikom NATO-a Manfredom Wernerom i iznijeti mu svoju zabrinutost zbog događaja povezanih s raspadom Jugoslavije. Kao što smo poslije svjedočili, nije pomoglo. NATO se tada nije želio angažirati na prevenciji ratnog raspada, a to mu nije bilo ni politički oportuno. Intervencijama ne upravljaju simpatije, nego interesi. Nakon toga Tuđmanova prvog uleta u davoški zatvoreni krug odabranih političara i poslovnih ljudi službena hrvatska izaslanstva u ratnim godinama uopće nisu imala pristupa Forumu. Jer što će im – zaraćene strane? Zatim su jedno vrijeme bili ograničeni samo na margine Foruma, na rasprave o ‘peacemakingu‘, ‘nation-buildingu‘ i stabilizaciji.

A što poslije?

Ključni je hrvatski problem i izazov što je država i dalje ustrojena balkanski, što je pravosuđe i dalje balkansko. Zato uspješnu promidžbu ne prate poslovni rezultati i zato potencijalni ulagač nakon razmjene komplimenata s premijerom, predsjednicom ili ministrima ipak radije ode u Rumunjsku.

Danas Andrej Plenković, premijer države članice NATO-a, može birati: bi li pošao do Davosa ili da ga možda zaobiđe ove godine? Možda su ga susret s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom i mali razgovor o borbenim zrakoplovima dodatno motivirali da ipak pođe. I, kako je sâm izvijestio, predstavnici mnogih velikih svjetskih kompanija tražili su razgovor s njime: od Googlea do turske Doğuş grupe ili švicarskog Hoffmann-La Rochea… Zanimaju se za mogućnosti ulaganja u Hrvatsku. A što bi drugo i činili nego tražili prilike za svoj biznis? Zato su i došli u Davos, da na jednome mjestu susretnu toliko potencijalnih poslovnih partnera i političkih lidera koliko ih avionom ne bi stigli obići u godinu dana. I tu dolazimo do bolne točke hrvatskog privlačenja investicija i investitora, jednako bolne kao što je i hrvatski izvoz. Sadržana je u pitanju: A što poslije?

>>>Višnja Starešina: Sve reforme državne uprave padaju na prvome mobitelu

Poslije se obično ne dogodi ništa. I to se nije promijenilo u prvih četvrt stoljeća hrvatske države i navodno tržišnoga gospodarstva. Iako je napredak u prezentaciji i samoprezentaciji očit. Naprimjer, u devedesetima, kad je Forum u Davosu za Hrvatsku bio zatvoren, našle su si tadašnje hrvatske vlade mali, također švicarski, nadomjestak – Forum u Crans-Montani, koja je mala i neuspjela kopija Davosa. Ali Crans-Montana realno je ljepša od Davosa, Forum se održava ljeti, što je dobro za neskijaše, hrana je ukusnija… I onda bi se oni lijepo grupirali i separirali od drugih sudionika, bacili koju partiju tenisa i baš se nekoliko dana lijepo opustili, svoji među svojima, ministri, bankari, tajkuni. Bez jezičnih barijera. A i da su činili drukčije, izgledi da nešto naprave bili bi im jednaki – država u ratu i ranom poraću nije baš bila osobito zanimljiva.

Korupcijsko-pravosudni problem

Predstavnici mnogih velikih svjetskih kompanija u Davosu su tražili razgovor s premijerom Plenkovićem. Zanimaju se za mogućnosti ulaganja u Hrvatsku. A što poslije? Poslije se obično ne dogodi ništa. I to se nije promijenilo u prvih četvrt stoljeća hrvatske države piše.

Danas se takvi raskošni teambuildinzi za pola vlade više ne održavaju. Ali i danas, nakon mnogo profesionalnijih promidžbenih akcija hrvatskih investicijskih potencijala među koje se ubraja i Forum u Davosu, na kraju i dalje – nema gola. Ti investitori puni hvale na kraju odu nekamo drugamo. Čak i ako pokušaju doći, na kraju ipak odu nekamo drugamo. Zašto? Pa zato što se biznis ne radi s premijerom ili s predsjednicom. Da bi uopće došli u poziciju napraviti neki biznis u Hrvatskoj, najprije moraju svladati hrvatsku državnu upravu, i središnju i lokalnu. Državna uprava i lokalne samouprave ne samo da ne prate i ne servisiraju takve promidžbene investicijske kampanje nego su i jedno od korupcijskih žarišta u Hrvatskoj. A Hrvatska opet slovi kao jedna od najkorumpiranijih država Europske unije. I drugo, ako potencijalni ulagač i poslovni partner čak i svlada tu prvu političko-administrativnu zapreku, sigurnost njegova poslovanja jamčit će hrvatsko pravosuđe. Koje je jednako korumpirano kao i državna uprava i lokalna samouprava. Ili čak više. Pa onda potencijalni ulagač nakon razmjene komplimenata s premijerom, predsjednicom ili ministrima ipak radije ode u Rumunjsku. Osim ako mu biznis nije samo pokriće za neke druge, geopolitičke interese.

>>>Zašto je Orbánova božićna poruka jača od Kim Jong-unove i Trumpove

Hrvatska više nema problema s premijerima ili predsjednicima koji ne govore engleski. Ključni je hrvatski problem i izazov za svakog premijera što je država i dalje ustrojena balkanski, što je pravosuđe i dalje balkansko. Zato uspješnu promidžbu ne prate poslovni golovi.