29. listopad 2019.

Pribanić: Radnici po zakonu nemaju pravo na troškove prijevoza s posla i na posao

piše Danijel Pribanić
danijel@pribanic-law.com
piše Danijel Pribanić [email protected]
 foto Getty Images/istockphoto

Vrijeme koje radnik provede na putovanju s posla i na posao nije radno vrijeme. To znači da se vrijeme koje netko provede u tramvaju, autobusu ili automobilu, ne evidentira nigdje kao vrijeme koje je radnik utrošio u rad. Iako je jasno da netko tko putuje satima na posao i s posla i možda nema 12 sati odmora između dva radna dana, to vrijeme nije radno vrijeme.

Radnici po zakonu nemaju pravo na troškove prijevoza s posla i na posao jer su ugovor o radu sklopili tako da posao obavljaju u mjestima u kojima poslodavac posluje. Kako će radnik doći do tog mjesta i ima li novca za javni prijevoz ili gorivo da dođe na posao, poslodavca ne zanima.

Manja naknada

U praksi postoje dva razloga zašto bi poslodavci ipak plaćali radniku trošak prijevoza. Prvi i najčešći razlog je to što se dio plaće radnicima isplaćuje kao trošak prijevoza. Taj iznos je neoporeziv za poslodavca do jedne razine. Tako radnik primi iznos prijevoza, a na taj iznos poslodavac ne plati nikakve poreze i doprinose. Kako država ne bi bila izigrana, porezni propisi određuju visinu neoporezive naknade i situacije kad radnik ne može dobiti tu naknadu.

Jedna od tih situacije je za vrijeme bolovanja i godišnjeg odmora jer tada radnik ne radi i ne treba mu ni platiti kartu za javni prijevoz. To što je u praksi radnicima koji uistinu putuju javnim prijevozom na posao isplativije platiti mjesečnu ili godišnju kartu zapravo znači da će oni kupiti cijelu kartu, ali će im u određenom mjesecu poslodavac isplatiti manju naknadu za prijevoz jer su tada koristili godišnji odmor ili jer su bili na bolovanju.

Prilikom isplate naknade za prijevoz u neoporezivom iznosu poslodavac mora biti siguran da radnik živi na adresi koju je prijavio poslodavcu, a ne da se koristi nekom službenom adresom prebivališta samo da bi imao veću neoporezivu naknadu za prijevoz. U praksi se od radnika traži da potpisuju izjave o tome gdje stvarno žive.

Ovakvo detaljističko reguliranje plaćanja naknade posljedica je shvaćanja naknade za prijevoz kao obveze poslodavca i potječe iz razdoblja do sredine 90-ih godina kad je to uistinu bila obveza. Ova obveza i dalje postoji u javnom sektoru pa se porezni propisi detaljno bave ovim pitanjima jer se u najvećoj mjeri odnose na državu i javni sektor.

Drugi razlog za plaćanje troškova prijevoza radnicima je da se radnike privuče na rad kod poslodavca koji ne posluje u nekom većem naselju i tome slično. Plaćanje prijevoza dovodi do toga da se među radnicima smanjuju socijalne razlike. Tako radniku koji prima nisku plaću i koji dobije naknadu za prijevoz od 300 kuna, 300 kuna prijevoza znači više nego radniku koji prima dvostruko veću plaću.

Odlučuje poslodavac

U praksi se često postavljaju pitanja treba li radnicima koji putuju izdaleka plaćati puni prijevoz ili samo dio prijevoza koji otpada na putovanje u mjestu rada. Konkretno, treba li nekome tko putuje iz Karlovca u Zagreb na posao, platiti mjesni prijevoz u Karlovcu, međumjesni prijevoz do Zagreba i još mjesni prijevoz u Zagrebu. Odluka o ovome isključivo je na poslodavcu i u skladu s porukom koju želi poslati. Poslodavac može platiti samo međumjesnu kartu, ili samo prijevoz unutar Zagreba ili pola od iznosa koliko radniku treba da nabavi sve te karte.

Jednom doneseno pravilo treba primijeniti na sve usporedive radnike, pa bi na isti način trebalo plaćati prijevoz i radniku iz Siska, Krapine i tome slično. Ovisno o konkretnim iznosima koje poslodavac namjerava potrošiti na prijevoz radnika, treba paziti na to da se samo određeni dio naknade može isplaćivati neto za neto. Ako bi naknada za prijevoz bila visoka, moguće je da bi se smatrala bruto iznosom plaće.

Poslodavci sve češće traže od svojih radnika da dokažu da su kupili kartu za novac koji su dobili za putne troškove. U zakonu ne postoji ta obveza, ali kako ne postoji ni obveza poslodavca da plaća naknadu za prijevoz, poslodavac može ograničiti isplatu naknade samo onima koji uistinu i kupe tu kartu. Ako radnik putuje izdaleka i koristi osobni automobil, on nema koristi od kupljene karte za tramvaj, pa bi inzistiranje da mora kupiti tu kartu ako želi naknadu za prijevoz, bilo suprotno svrsi plaćanja te naknade.